Izmišljam svijet

Izmišljam svijet. Sve nijanse sive. I velike bijele cvjetove sa crvenim flekama. Čaršiju, bakalnicu i sve druge arhaizme. Izmislim ogradu od kovanog gvožđa duž cijele ulice. I preko puta. Mokar asfalt. Padala je kiša. Da me neko traži. Da me traži po cijeli dan, i da me nađe. Tu, iza ugla, kad skrenem desno. Izmislim zelene vozove i pokisle fenjere. Stanicu sa puno kišobrana. Da grad ima rusko ime. Da me u drugom gradu neko čeka. Prozore spokojno mirne. Šumu. Rijeku. I kamenje pod nogama. Muziku. Uvijek muziku. Smokve u žbunju. Izmislim more i likove Almodovara. Crno bijele filmove i Botija. Afrički bubanj. Šetnju po oblacima. Nijanse sive... Tada mnogo ljepše izmislim svijet. Samoću kao kod Markesa. Prodavnicu ribica i biblioteku veću od Aleksandrijske. Tri dana smijeha. Tri noći smijeha. Malu barku, sidro i bocu vina. Da mi neko zasadi drvo. Da je drvo baobab, i da se zove kao ja. Izmislim zoru koja traje duže. Hodanje na prstima. Ljeta bez cipela. Van Gogove suncokrete. U baštama, ispred. Da mi neko objasni Bodlera. Da mi neko nađe snove. 

Izmislim tišinu na dugme. Unikate. Džepno izdanje astronomije. 

Izbacim čekanje iz riječnika. Andante iz kompozicija. 

A ostavim snijeg ispred jedne kafane. Sa Gaudijevom klupom. 

Izmišljam tako svijet. Jagode na drveću. Razgovore. Da sam baš od nekud stigla. Da ću baš da nekud idem. Şaksofon i noć. Đakometija. Ulične crtače. Pisma sa pečatima. U džakovima. Dunje i uspomene... I sve nijanse sive... I velike bijele cvjetove sa crvenim flekama...