Saturday 14 May 2011

Izmišljam svijet


Izmišljam svijet. Sve nijanse sive. I velike bijele cvjetove sa crvenim flekama. Čaršiju, bakalnicu i sve druge arhaizme. Izmislim ogradu od kovanog gvožđa duž cijele ulice. I preko puta. Mokar asfalt. Padala je kiša. Da me neko traži. Da me traži po cijeli dan, i da me nađe. Tu, iza ugla, kad skrenem desno. Izmislim zelene vozove i pokisle fenjere. Stanicu sa puno kišobrana. Da grad ima rusko ime. Da me u drugom gradu neko čeka. Prozore spokojno mirne. Šumu. Rijeku. I kamenje pod nogama. Muziku. Uvijek muziku. Smokve u žbunju. Izmislim more i likove Almodovara. Crno bijele filmove i Botija. Afrički bubanj. Šetnju po oblacima. Nijanse sive... Tada mnogo ljepše izmislim svijet. Samoću kao kod Markesa. Prodavnicu ribica i biblioteku veću od Aleksandrijske. Tri dana smijeha. Tri noći smijeha. Malu barku, sidro i bocu vina. Da mi neko zasadi drvo. Da je drvo baobab, i da se zove kao ja. Izmislim zoru koja traje duže. Hodanje na prstima. Ljeta bez cipela. Van Gogove suncokrete. U baštama, ispred. Da mi neko objasni Bodlera. Da mi neko nađe snove. 

Izmislim tišinu na dugme. Unikate. Džepno izdanje astronomije. 

Izbacim čekanje iz riječnika. Andante iz kompozicija. 

A ostavim snijeg ispred jedne kafane. Sa Gaudijevom klupom. 

Izmišljam tako svijet. Jagode na drveću. Razgovore. Da sam baš od nekud stigla. Da ću baš da nekud idem. Şaksofon i noć. Đakometija. Ulične crtače. Pisma sa pečatima. U džakovima. Dunje i uspomene... I sve nijanse sive... I velike bijele cvjetove sa crvenim flekama...

Thursday 28 April 2011

Tri tačke


Nedovršeno, nedorečeno, neobjašnjeno, nerazjašnjeno, zakukuljeno, zamumuljeno. I ne zna niko sem onoga koji nije dovršio, rekao, objasnio, razjasnio, koji ga je zakukuljio, zamumuljio. I sad ovi koji dumaju glavu oko nedorečenog, i nerazjašnjenog, obično vole ove koji su zakukuljili i zamumuljili. Te tri tačke. Obično vole. A neobično se završava peglom (u žargonu - izbacivanje nesvarene hrane, peroralno, u suprotnom pravcu od gutanja). I sad, pošto se ta ljubav prema tri tačke toliko uobičajila, a pošto tri tačke privlači neobično, evo nas konačno ovdje, u ovom proljeću gospodnjem, ovom satu, ovom postu, koji na tri tačke baca peglu! A realno, i bilo je vrijeme. Pa dokle više the beauty of not knowing?

Imalo je to negdje svog šarma. Odlazak sa malim znakovima pitanja koji se rasipaju po kaldrmi, odbijaju se, uvlače u usta, uši, nozdrve onoga koji ostaje. Nekad je imalo šarma. Ratovi i udaje zbog tri tačke. Čitava jedna umjetnost izgrađena na tri tačke. Ljepota jer nemaš pojma šta je pisac htio reći. Bi bap koji te vodi ne zna više ni on sam kuda. I dosta je. Zar nije? 

Apstraktna već sprdnja u revolucionarnim krugovima 21. vijeka, jazz postaje predvidljiv, ratovi i udaje se vode jer se priča i previše... I dokle onda ti, individuo, da više ćutiš? Ćutiš, misliš, prevrćeš, ne kažeš, ne čuješ. Pegla (ona od malo prije). Svaki glupan ima sad svoje tri tačke. Kad ne znam šta ću – „neću da ti kažem!“ Kad opet ne znam šta ću – „ne znaš šta sam rekao“. Dokle ti, bijedna individuo, da se tješiš sa tri tačke? Nisam ja u pitanju – „nešto se desilo“. Nije to sigurno – „ko zna šta je“. Take my breath away sa skupljenim ustima i neobjašnjenim postupcima. Pegla (opet ona od gore). Šlog, infarkt, ili psihijatar, biraj! Nećeš napraviti film, nećeš ni novi roman, pa biraj! Nema tu ni avangarde, i u njoj nešto moraš da radiš. Nema više ni publike za tvoje korake. Tamovamonijevažno korake. Pa? Do kad više?

Da se sjedne i porazgovara! Ozbiljno, neozbiljno, pametno, ne baš pametno. Ali pričaj, govori! Drvi do jutra. Uz vodu, rakiju ili vino. Samo drvi. O bilo čemu. Slušaće te. Slušaću te. Ne ostavljaj prazno, ne ostavljaj da se razmislja, još o onome o čemu treba da se zna. A o svemu uvijek treba da se zna. Izbaciti iz riječnika future svršenih glagola, priloge o vremenu mogućnosti (nekad, možda, kasnije) i naročito sve oblike mogućih oblika, gramatičkih i stvarnih, pojmova „ne znam“ i „nemam pojma“. Nije više ni romantično, ni misteriozno, ni zanimljivo, ni ponosno. Kliše je. Stvarno je kliše i dosadno. Budi čudo, budi smiješan. Jedan je knez Miškin, ali nije loše da budemo svi Idioti.